Briljantna ujednačenost

Posljednji nastup Hrvatskoga komornog orkestra bio je u svečarskom tonu. Koncertom 11. prosinca u Hrvatskom glazbenom zavodu glazbenici su proslavili 30. obljetnicu osnutka tog ansambla, a baš kao u Wagnerovim operama, koje je izvrsno interpretirala, kao lajtmotiv koncerta javljalo se ime Milke Trnine. Po toj pjevačici svjetskog ugleda koja je zapažene nastupe između ostalog ostvarila i na pozornici njujorškog Metropolitana, nazivaju se nagrada i diploma koju već 60 godina dodjeljuje Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika za posebno uspješan i zapažen umjetnički nastup u Hrvatskoj. Nju su još prije, za različite nastupe, osvojili Hrvatski komorni orkestar i mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, koji su zagrebačkoj publici priredili koncert s djelima Mozarta, Respighija i Haydna, a pod dirigentskim vodstvom Davora Kelića, mladoga glazbenika koji je 2016. diplomirao u klasi Mladena Tarbuka. Iskustvo je stjecao u Osijeku, kao zborovođa HNK-a i asistent na Odjelu za glazbenu pedagogiju na Umjetničkoj akademiji, a od ove godine djeluje u zagrebačkom kazalištu Komedija.

Martina Gojčeta Silić i Hrvatski komorni orkestar uz ravnanje Davora Kelića / Snimio Tugomir Hrabrić

Hrvatski komorni orkestar obljetnički je koncert počeo dvjema simfonijama koje je Mozart skladao još u dječačkoj dobi – Prvom u Es-duru KV 16 i Petom u B-duru KV 22. Ta rana djela salzburškog majstora trostavačna su i kraća trajanja te strukturom odražavaju prijelazno razdoblje iz baroka u klasicizam. Dirigent Davor Kelić pokazao je izvrsno poznavanje stilskih zakonitosti, ali i veliku sposobnost usklađivanja međusobnih dionica unutar orkestra. Orkestar je te simfonije odsvirao briljantnom preciznošću i zvukovnom ujednačenošću, intonativnom sigurnošću i s raznolikom dinamikom, a dirigentov je pristup donio izvedbu smjelo odabranih tempa vanjskih stavaka. Povremeni prekasni upadi rogova nisu pokvarili odličnu izvedbu, no sveukupan je dojam da je povremeno ipak malo nedostajalo mocartovske opuštenosti i razdraganosti. Kako bi izvedba Mozartovih simfonija bila savršena, orkestru je nedostajalo tek malo nesavršenosti.

U nastavku čuli smo Il tramonto, skladbu što ju je Ottorino Respighi skladao 1914, nadahnuvši se pomalo mračnom simbolističkom poezijom engleskog romantičara Percyja Bysshe Shelleya. Orkestar je u potpunosti uspio prenijeti tamnu atmosferu, a uvijek rado slušana mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić i ovaj je put oduševila sve slušatelje. Pokazala je dobro poznavanje dramaturgije djela, koje je publici prenijela punim glasom, s lakoćom ispjevavši i visoke lage, pokazujući pritom logično vođenje fraza i muzikalnost. Orkestar joj je skladno korespondirao, ostvarujući zvuk sasvim drukčiji od prethodnih skladbi, stilski prikladan glazbi s početka 20. stoljeća, stoga je sveukupan rezultat nadasve solidna interpretacija Respighijeve skladbe.

U drugom se dijelu koncerta orkestar vratio glazbi bečke klasike izvedbom Simfonije br. 45 Josepha Haydna, poznate i kao Simfonija rastanka, zato što, prema uputi, u završnom stavku izvođači jedan po jedan napuštaju pozornicu dok ne preostanu samo dvije violine. Svojedobno je skladatelj time princu Esterházyu na duhovit način uputio poruku da glazbenicima treba malo odmora, a duhovitost i danas nailazi na zanimanje i smijeh publike, što je bio slučaj i na ovom koncertu. Osmišljenu interpretaciju dirigent Davor Kelić uspješno je prenio na sve članove ansambla pa su sada odlični puhači bili ujednačeni s gudačima u tempu, karakteru i cjelokupnom zvuku. Publika je na kraju koncerta Hrvatski komorni orkestar zasluženo nagradila velikim pljeskom za izvrsnu izvedbu.